U današnjem globaliziranom svijetu, nažalost, postoje društva koja su postala otupjela prema nasilju i koja otvoreno podržavaju partijarhalne strukture. Ovo stanje ima direktne i dalekosežne posljedice, posebno za porodice i djecu unutar tih zajednica. Nekoliko je razloga zašto i na koji način društva i zajednice postaju patrijarhalna i neosjetljiva na svakodnevno nasilje. Društvo koje je desenzitizirano prema nasilju i podržava partijarhat predstavlja kompleksan i izazovan problem s mnogim slojevima. Razumijevanje i rješavanje ovih pitanja zahtijeva sveobuhvatan pristup koji obuhvaća obrazovanje, zakonodavstvo, podršku zajednici i individualnu odgovornost.
U Bosni i Hercegovini, kao i u mnogim drugim društvima, seksizam i rodni stereotipi nisu samo pitanje nepravde prema ženama. Oni utječu na cijelo društvo, ograničavajući njegov ekonomski potencijal, narušavajući zajedničke vrijednosti i izazivajući ozbiljne probleme mentalnog zdravlja. Sve ove dinamike zajedno doprinose stvaranju okruženja u kojem nasilje može postati “nevidljivo” ili “normalno”, a pojedinci postaju manje osjetljivi ili reaktivni na nasilne akte.
Pitanje zašto neke osobe podržavaju ili pokazuju sklonost prema nasilnim videima ili sadržaju koji promovira nasilje nad ženama je kompleksno i ne postoji jednostavan odgovor. Ovaj fenomen može biti povezan s različitim psihološkim, socijalnim i kulturnim faktorima.
Često možemo pomisliti da se odgovor nalazi u formiranim stavovima i uvjerenjima koja se reflektiraju na nivou ličnih akcija i ponašanja.
Ako promijenimo svoj stav i uvjerenja mijenjamo i društvo?
Promjena uvjerenja je složen proces koji uključuje razumjevanje i modifikaciju duboko ukorenjenih mišljenja i stavova. Za postizanje promjene uvjerenja, potrebna je motivacija, spremnost na promjenu, svijest o problemu i rad sa stručnjakom koji koristi tehnike koje su prilagođene specifičnim potrebama klijenta. To se može postići kroz različite tehnike i pristupe u psihoterapiji i psihologiji koje su dostupne u našoj zemlji kao što su:
- Rad sa porodičnim i sistemskim uvjerenjima. Terapeut može raditi na razumjevanju i promjeni uvjerenja koja su ukorijenjena u porodičnom i kulturnom kontekstu. (Minuchin, S. 1974);
- Kognitivno-bihevioralna terapija (KBT) Fokusira se na identifikaciju i promjenu iracionalnih i neproduktivnih uvjerenja i misli. (Beck, A. T. 1979) i
- Pristup na osnovu svjesnosti Mindfulness. Pomaže ljudima da postanu svjesniji svojih misli i osjećanja, čime se olakšava promjena uvjerenja. (Kabat-Zinn, J. 2003).
Sistemski pristup u radu sa porodicama i zajednicama razumije da iako je lična promjena neophodna za samo dugoročno rješenje za društva koja su razvila patrijarhat i postala desenzitizirana prema nasilju ključ leži u cijeloj zajednici. Sistemska porodična terapija se temelji na razumjevanju pojedinca u kontekstu porodičnog sistema ali i šire zajednice. Ne posmatra pojedinca izolovano, već ga razmatra u okviru međusobno povezanih odnosa i dinamike koja se javlja unutar porodične strukture.
Zajednice i društvo regulatori ponašanja
Nasilje i partijarhat su složeni i isprepleteni koncepti. Desenzitizacija prema nasilju i podrška partijarhalnim strukturama nisu samo odrazi kulture ili tradicije; oni su simptomi dubljih socijalnih, ekonomskih i političkih problema.
U porodičnoj sistemskoj osnovi su i radovi narativnih terapeuta koji su svom radu uključuju razumijevanje posljedica šireg društvenog konteksta, kao što je parijarhalno društvo, i kako ono može uticati na ponašanje pojedinca, na primjer muškarca.
U parijarhalnom društvu, gde su muškarci često na pozicijama moći, a žene mogu biti podređene, očekivanja i norme koje oblikuju ponašanje muškarca mogu biti duboko ukorijenjena u kulturi, tradiciji i strukturi moći.
White i Epston su poznati po razvoju narativne terapije, koja naglašava način na koji su životi i odnosi strukturirani kroz priče koje ljudi pričaju o sebi i svijetu oko sebe.
Konstrukcija Identiteta. U parijarhalnom društvu, priče o tome šta znači biti muškarac su često isprepletane s očekivanjima moći, kontrole i dominacije. Narativna terapija istražuje kako su ovi narativi oblikovali identitet pojedinca i kako mogu biti dekonstruisani ili rekonstruisani (White, M., & Epston, D. 1990)
Dekonstrukcija parijarhalnih narativa je važan dio ovog procesa.Terapeut može raditi sa klijentom na razumijevanju kako su parijarhalni narativi uticali na njegovo ponašanje i kako on može izabrati alternativne narative koji reflektuju njegove vlastite vrijednosti.
Iz vlastitog kliničkog rada sa muškarcima i njihovim porodicama uvidjela sam da u velikom broju slučajeva muškarci koji slijede ideje patrijarhata i ponašaju se u skladu sa propisanim očekivanjima odigravanja repertoara ponašanja moći, kontrole i dominacije to ne žele. Oni ne vide ova ponašanja da su u skladu sa njihovim ličnim vrijednostima poštovanja i uvažavanja svojih supruga i djevojaka Ova ponašanja ih udaljavaju od vrijednosti ljubavi i poštovanja koja imaju za osobe. I udaljavaju ih od svoje preferirane verzije života.
Šta se dogodi sa muškarcima koji uspiju da se odupru idejama upotrebe ili zloupotrebe moći i nasilja? Moguće je da svjedočimo i drugačijim ponašanjima muškaraca koji su odlučili da izaberu alternativne narative i ponašanja u društvu. Tada su oni suočeni sa otporom koji dolazi iz okruženja u kojem žive i koji ih osuđuje ili često ismijava zbog odricanja od korištenja propisanih dominantnih ponašanja moći i dominacije. Tada društvo i zajednice kreiraju interakcije i komunikaciju.
U parijarhalnom društvu, diskurs oko uloge i ponašanja muškarca je često čvrsto definisan. Muškarac može biti pod pritiskom da se ponaša na određeni način koji je u skladu sa ovim socijalnim diskursom (Gergen, K. J., McNamee, S., & Barrett, F. J. 2001). Kroz dijalog sa drugima, pojedinac može početi da preispituje i transformiše svoje razumjevanje svog mjesta unutar društva i kako to utiče na njegovo ponašanje. Rad na transformaciji dijaloga može dovesti do promjene ponašanja koje je u skladu sa ličnim vrijednostima, a ne samo društvenim očekivanjima.
Uzroci Desenzitizacije prema Nasilju i Podrške Partijarhatu
Društvena zajednica igra ključnu ulogu u kreiranju okruženja koje može biti desenzitizirano prema nasilju. Ovo se može dogoditi kroz niz međusobno povezanih faktora i dinamika unutar društva:
1.Medijska Exponacija.Stalna izloženost nasilju kroz medije, uključujući filmove, video igre i vjesti, može dovesti do smanjenja osjetljivosti prema nasilju. Medijska prikazivanja često mogu normalizovati ili čak glamurizovati nasilje.
2.Socijalne Norme i Vrijednosti. Ako su vrijednosti i norme zajednice takve da tolerišu ili čak podržavaju nasilne oblike ponašanja (na primjer, prema određenim grupama ili u određenim situacijama), to može dovesti do opšte desenzitizacije prema nasilju.
3. Nedostatak Obrazovanja i Svijesti: Neinformisanost ili nesijvest o posljedicama nasilja, kako za žrtvu tako i za društvo u cjelini, može pridonjeti desenzitizaciji.
4. Pravni i Institucionalni Okviri: Ako zakoni i institucije ne pružaju adekvatnu zaštitu od nasilja ili ne kazne nasilne akte, to može poslati poruku da je nasilje prihvatljivo ili da nije ozbiljan problem.
5. Društveni Diskurs: Jezik i diskurs koji se koriste unutar zajednice mogu uticati na percepciju nasilja. Trivijalizacija, minimizacija ili čak humor u vezi sa nasiljem mogu doprinjeti atmosferi desenzitizacije.
6. Traumatska Iskustva: U zajednicama koje su bile izložene širokom i dugotrajnom nasilju (kao što su ratne zone ili oblasti s visokom stopom kriminala), desenzitizacija može biti mehanizam preživljavanja.
7. Uloga Lidera i Uzora: Ako lideri ili uzori unutar zajednice podržavaju ili čak propagiraju nasilje, to može poslati snažnu poruku ostalima da je nasilje prihvatljivo ili čak poželjno.
Kada živimo svakodnevne rutine i svoje živote, desi se da ne primjećujemo kada počnemo normalizirati određene svakodnevne događaje sa kojima živimo. Ovo su neke od manifestacija društva desenzitizirana prema nasilju koje daje podršku patrijarhatu u svakodnevnom životu:
1. Nasilje u Porodici: Tolerancija prema nasilju i podrška patrijarhatu često dovode do nasilja unutar porodice, posebno nad ženama i djecom.
2. Stereotipi i Rodne Uloge: Stroge rodne uloge mogu ograničiti prava i mogućnosti pojedinaca, pogotovo žena, i perpetuirati nejednakost.
3. Pravna i Socijalna Nepravda: Desenzitizacija može dovesti do slabog zakonodavstva i provedbe pravde, ostavljajući žrtve bez adekvatne zaštite.
Kroz moj rad kao sistemska porodična psihoterapeutkinja sa porodicama različitih dobnih skupina u kliničkoj praksi, duboko sam uvidjela univerzalnu težnju roditelja da žele najbolje za svoju djecu. Vidim da često razmišljaju o posljedicama svog roditeljskog stila i odluka koje donose. Ova refleksija nije površinska; ona je znak njihove odgovornosti i posvećenosti pružanju zdravog i podražavajućeg okruženja za svoje dijete. Bez obzira na izazove s kojima se suočavaju, roditelji sa kojima sam radila pokazuju nepokolebljivu nadu za boljim i svjetlijim budućnostima svoje djece, i spremni su da aktivno rade na sebi kako bi se osiguralo da njihov roditeljski pristup služi najboljem interesu njihove budućnosti.
Kada razmišljamo van okvira naše svakodnevne rutine i naših života možemo proširiti pogled i razmišljati o nekim od posljedica koje društva sa ovakvim dinamikama moći mogu imati na zajednice i pojedince-
Posljedice za Pojedince i Zajednice
1.Mentalno Zdravlje: Stalna izloženost nasilju može uzrokovati ozbiljne psihičke probleme, uključujući anksioznost, depresiju i PTSP.
2.Oblikovanje Budućih Generacija: Djeca koja rastu u takvim uvjetima mogu prenijeti ove vrijednosti na sljedeće generacije, perpetuirajući ciklus nasilja i diskriminacije.
3.Nasilje unutar Porodice: Tolerancija prema nasilju i patrijarhalne strukture često dovode do povećanja nasilja unutar porodice, s ozbiljnim posljedicama za žrtve, posebno žene i djecu.
4. Nejednakost i Diskriminacija: Djeca odrastaju u okolini gdje su rodne uloge strogo definirane, što može ograničiti njihove buduće mogućnosti i izbore, pogotovo za djevojčice.
5. Psihološke Traume: Djeca koja su svjedoci ili žrtve nasilja unutar porodice mogu patiti od dugotrajnih psihičkih trauma, koje mogu imati negativne posljedice na njihovu budućnost.
6.Obrazovanje i Zapošljavanje: Partijarhalne strukture mogu ometati pristup obrazovanju i zapošljavanju za žene, ograničavajući ekonomski rast i razvoj.
7.Socijalna Kohezija: Desenzitizacija prema nasilju i podrška partijarhatu mogu narušiti socijalnu koheziju i stvoriti duboke podjele unutar zajednice.
Prema Rješenjima
Živimo u složenom i međusobno povezanom savjetu, gdje su uzroci i posljedice desenzitizacije prema nasilju i podrške partijarhatu duboko ukorjenjeni u našim društvenim strukturama i kulturnim normama. Ovaj članak je istražio različite načine na koje ova desenzitizacija može oblikovati naše živote i odnose unutar zajednice, od naših ličnih navika do naših porodica i posljedica za zajednice.
Međutim, razumijevanje ovih dinamika nije samo akademska vježba; to je ključni korak u prepoznavanju i suprotstavljanju ovim tendencijama. Kroz obrazovanje, osvješćivanje i aktivno angažiranje, pojedinci i zajednice mogu početi da prepoznaju i izazovu ove obrasce.
1.Obrazovanje: Edukacija o pravima, jednakosti i empatiji može promijeniti stavove i ponašanje prema nasilju i partijarhatu.
2. Zakonodavstvo i Provedba: Adekvatni zakoni i odlučna provedba mogu pružiti zaštitu žrtvama i odvratiti nasilnike.
3.Podrška Žrtvama: Pružanje podrške i resursa žrtvama nasilja kritično je za njihov oporavak i reintegraciju u društvo.
Desenzitizacija prema nasilju i podrška partijarhalnim strukturama su kompleksni problemi koji zahtijevaju složene i obuhvatne odgovore. Uključivanje različitih pristupa, od zakonodavstva i obrazovanja do terapijskog rada s pojedincima i porodicama, može pomoći u promjeni uvjerenja i ponašanja koja potiču ovu problematicnu dinamiku.
U Bosni i Hercegovini, kao i širom svijeta, moramo priznati da su problemi s kojima se suočavamo višeslojni i da se protežu kroz generacije. Rješavanje ovih problema zahtijeva interdisciplinarni i integrirani pristup koji uključuje sve aspekte društva, od pojedinaca do šire zajednice.
Kroz saradnju i zajednički rad, možemo razviti strategije koje će omogućiti transformaciju društva, gdje se svako osjeća poštovan i siguran, a nasilje više neće biti nevidljivo ili prihvatljivo. Rad na ovom pitanju zahtijeva hrabrost, odlučnost i posvećenost promjenama koje će poboljšati živote svih članova zajednice. U ovom procesu svaki pojedinac može imati ulogu, bilo kao aktivista, stručnjak, zakonodavac ili samo kao građanin koji se zalaže za pravednije i suosjećajnije društvo.
Zaštitom žrtava, osvježavanjem zakonodavstva, promoviranjem obrazovanja o nasilju, i pružanjem potrebne podrške za promjenu uvjerenja i ponašanja, moguće je graditi društvo koje je osjetljivo na nasilje i koje odbacuje partijarhalne norme. U tome je ključ za izgradnju zdravijih porodica, pojedinaca, i konačno, cijelog društva.
Također, je važno priznati da ovo nije problem koji se može riješiti preko noći. To zahtjeva duboku i stalnu refleksiju o našim vlastitim stavovima i ponašanjima, kao i posvećenost da se izgrade inkluzivnije i saosećajnije zajednice. Društvena zajednica igra ključnu ulogu u ovom procesu i svako od nas ima ulogu u ovom naporu.
Iako se izazovi čine ozbiljnim, postoji nada. Svijest i razumijevanje mogu biti početak promjene, a kroz saradnju, obrazovanje i promjenu, možemo graditi društva koja prepoznaju i vrednuju dostojanstvo i vrijednost svakog pojedinca. To je put kojim trebamo krenuti ka pravednijem, ravnomjernijem i suosjećajnijem svijetu.
Reference iz Literature
– Bandura, A. (1977). Social Learning Theory. Prentice Hall.
– Anderson, C. A., & Bushman, B. J. (2002). The effects of media violence on society. Science, 295(5564), 2377-2379.
– Galtung, J. (1990). Cultural Violence. Journal of Peace Research, 27(3), 291-305.
– Finkelhor, D., & Dziuba-Leatherman, J. (1994). Children as Victims of Violence: A National Survey. Pediatrics, 94(4), 413-420.
-Anderson, H., & Goolishian, H. (1988). Human Systems as Linguistic Systems: Preliminary and Evolving Ideas about the Implications for Clinical Theory. Family Process, 27(4), 371-393.
-White, M., & Epston, D. (1990). Narrative Means to Therapeutic Ends. Norton & Company.
-Gergen, K. J., McNamee, S., & Barrett, F. J. (2001). Toward Transformative Dialogue. International Journal of Public Administration, 24(7-8), 679-707
-Minuchin, S. (1974). Families & Family Therapy. Harvard University Press.
-Bowen, M. (1978). Family Therapy in Clinical Practice. Jason Aronson.
Autorica članka
Armina Čerkić
