U svim oblastima vašeg života

U domenu sistemske porodične psihoterapije prihvaćanje potrebe za supervizijom je davno utvrđeno iako se razlikuju pravci i modaliteti u samoj primjeni supervizije. Potreba za većom odgovornosti lične psihoterapijske prakse, standardima rada i procesima promjene je dovela do potrebe za više formaliziranim strukturama koje bi ova pitanja reflektirala.

Tokom simpozija ćemo pokušati prezentirati dva modela supervizije 1) Supervizija kao učenje; 2) Supervizija kao refleksija na vlastitu praksu.

Prezentirati ćemo koje je razlika između dvije supervizije u primijenjenom radu, i na koji način se ova dva različita modela supervizije organiziraju oko različitih tački opservacije, deskripcije ili analize. Pri čemu se prvi model bavi nivoima individualnog konstrukcionizma koji je uključen u terapijski proces, Je usmerena na supervizanta/terapeuta i njen proces učenja.

Fokus je na supevizantu: kako razvija ideje, kako razume obiteljski/porodični sistem, kako se povezuje sa klijentima/ kakav je njegov/njen vrednostni sistem, njegove/njena vjerovanja i predrasude; kako aplicira različite teoretske modele u praksi

Primjerna je prvenstveno u procesu učenja odnosno treninga sistemskih obiteljskih/porodičnih terapevta.

Fokusira se na to što supervizant/terapeut radi, što bi mogao uraditi, kako razmišlja, kako osjeća, kako se ponaša, kako i na osnovi čega razvija svoje ideje i konstrukte o sebi i svijetu oko sebe

Bazira na konstruktivizmu, na osobnom, individualnom konstruktu realnosti – u primeru terapevta je to njen konstrukt o klientu odnosno obitelji/porodici. Ti osobni konstrukti pa su ovisni od proteklih osobnih izkustava u obitelji i drugim sistemima, stečenih vjerovanja i predrasuda te načina na koji pojedinac pripisuje smisao i značenje događajima iz prošlosti i sadašnjosti

Supervizant/ učenik ulazi u odnos s očekivanjem, da ga supervizor/učitelj uči i na kraju ocenjuje. Dužnost supervizora/učitelja je da supevizantu/učeniku omogući učenje, da mu omoguči i pomaže u osobnom i profesionalnom razvoju te da evaluira njen/njegov proces učenja

 Supervizija kao refleksija na vlastitu praksu. dok drugi je povezan sa nivoom ko-konstrukcije.

Usredotočena je na odnos/interakcije između terapeuta i klijenta/porodice.

Supervizor je usredotočen na međusobno zavisan sistem interakcij unutar kojeg obadva sudjeluju: terapeut i supervizor.

Supervizor pomaže supervizantu razmišljati o tome što svi u sistemu rade zajedno i kako to što rade zajedno utječe na odnose između svih sistema, koji su upleteni.

Supervizija je usredotočena na to da supervizantu omogući da reflektira na svoj način rada, kako implementira svoja znanja u različitim situacijama.

Upotrebljava se kada se supervizira več formirane terapeute, koji nisu više u procesu učenja nego žele razvijati svoju terapeutsku praksu posebno svoju sposobnost razmišljanja o vlastitom načinu vođenja terapije i razmišljanju o tome što rade, kako rade i kako svoja teoretična znanja unose u terapeutski proces.

Temelji na idejama konstrukcionizma, koji ističe važnost socijalnog konteksta u kreiranju realnosti te na socijalnim procesima u kreiranju smisla i značenja.

U procesu komunikacije sudionici pregovaraju i dogovaraju o značenju i smislu pojedinih događaja i načina ophođenja.

U tom procesu komunikacije se ko-kreiraju uloge, identitete, međusobni odnosi i socijalne realnosti.

U kontekstu supervizije kao refleksije su oba supervizor i supervizant formirana, kompetentna profesioanlca. Mogu pripadati istoj školi ili različitim.

Supervizija nije usredotočena na učenje več na facilitiranje refleksije.

Supervizor poštuje profesionalnu kompetentnost supervizanta. Njegova jedina zadaća je da pomogne supervizantu razvijati svoje sposobnosti refleksije na vlastitu praksu